http://www.ihg.hr/opus-drazena-vrdoljaka/festivali-u-krizi-288

FE§T1 VALI KRIZI? GJazbone priredbe što prezentiraju radičite oblike popularne glazbe, a koje smo skloni nazivati festivalima (iako to uviljek nisu), kao da polako, ali sigurno odumiru, Niz događaja što su *e zbili oko njih u posljednje vrijeme, /ostavivši značajne posljedice, pokazuju da njihovo vrijeme prolazi i da treba tražiti neki drugi način neposrednog kontakta glazbe i auditorija. Razlotzi odumiranja festivala nisu nepoznati i pored onih općih, koji su čini se. svojstveni svim priredbama popularnije naravi, postoje i specifič­ ni, vezani isključivo uz određene vrste priredaba. Danas postoje uglavnom tri vrste popularnih glazbenih festivala. Najdužu tradiciju- 1 najveći ugled, imaju Jazz festivali, koji se u gotovo jednakom broju organiziraju u Evropi (Oko stotinu godišnje) i u Americn. Festivali zaba\'ne glazbe nešto su kraćeg vijeka, a stekli su ogromnu popularnost u zemljama gdje stvarni kontakt sa ozbiljnim vrstama popularne glazbe ne postoji. Konačno, u posljednjih su se nekoliko godina stali organizirali i mnogobrojni roek festivali, naročito nakon ekspanzije undergrounda, a sve se češće događa da pojedinim glazbenim manifestacijama jazz i rock budu zastupljeni u istoj mjeri. Što ugrožava jazz festivale? Newportski jazz festival svakako jc najpoznatiji i najznačajniji među svim sličnim priredbama. Značajna ga je kriza pogodila prije dvije godine, kada je njegov direktor, George Wein, odlučio pored jazza prezentirati i rock, pa su sudjelovale nekolike najpoznatije svjetske grupe. Taj je potez privukao mladu publiku, ali je ujedno izazvao prosvjede stručnjaka i odanih poklonika jazza. Nakon proilogodiinjeg festivala, koji je ponovno u programu imao samo jazz, ove smo godine primili vijest da je festival prekinut, poSto Je masa mladih ljudi, želeći mu prisustvovati besplatno, uništila dobar dio gledališta, pozornice i opreme na njoj. U izjavi nakon tih ekscesa, George Wien Ističe da su mladi ljudi, koji su ga upropastili, proizvod današnje Amerike i da predstavljaju ogroman problem koji ta zemlja mora riješiti. Boljka od koje pate evropski jazz festivali nešto je drugačija, te pogađa i one najznačajnije — u Montreuxu, Londonu i Berlinu. U Montreuxu je ove godine vladao organizacijski kaos, budući su festival formalno »zakupili« dlrsktorl tvrtki »Atlantic« i »Flying Dutchman«, protežirajući preko mjere one učesnike koji snimaju za njih. I u natjecateljskom dijelu, koji je svojstven ovom festivalu, došlo Je do ozbiljnih problema, pa je ukinut. Nakon financijske krize što je zbog upecifične koncepcije (orijentacija na suvremeni i free jazz) zahvatila londonski Jazz Expo prije dvije godine, lani se uglavnom pošlo niz dlaku publici, pa Su popularna imena napunila dvoranu, ali razočarala kritičare i bolje poznavaoce. Problemi financijske naravi, kao i koncepcije, stvorili su čini se, nerazriješiv koloplet, jer prema najnovijim vijestima ove jeseni festivala neće biti. I treći veliki festival, berlinski, zapao je u nevolje, pa je ovo posljednja godina njegova održavanja. Tu ne postoji kriza publike, već organizacije i Itoncepcije, Najme, u toku svojih prošlih izdanja- festival je okupio gotovo sve najznačajnije muzičare i grupe, da praktički ne postoji atrakcija koja bi ga mogla osvježiti. kaos izazvan rockom Pojava što je ove godine tako sna­ žno pogodila jazz festival u Nevvportu alan način za uspostavljanje kontakta između glazbenika i publike, lako po svojim koncepcijama često zapravo i ne predstavljaju festivale u pravom smislu, već prije,»rasprodaju rocka«, njihova je uloga mnogostruka: ne samo glazbena, nego i sociološka, pozadina komercijalnog učinka Festivali zabavne glazbe naoko su riješeni pojava što se očituju na ostalim spomenutim manifestacijama. No, prije svega, valja naglasiti da su po svojoj vrijednosti i važnosti beznačajni, za razliku od onoga kakvim ih želi prikazati naše novinstvo npr. Oni prosperiraju u sredinama gdje stvaran kontakt s ozbiljnijim ostvarenjima popularne glazbe ne postoji, pa SU redovito prisiljeni igrati na svoju jedinu itartu: komercijalni upinak. Pretpostavljajući mu kvalitet. oni pomalo zapadaju u situaciju da svojim krajnje neinventivnim i dosadnim ostvarenjima uspijevaju zabaviti još samo srednju generaciju slušatelja, dok su im mladi ljudi, najveći potrošači proizvodnje popularne glazbe, gotovo sasvim okrenuli leđa. Točnije, mladež i dovela u pitanje njegovo buduće postojanje, manifestirala se znatno ranije, i u mnogo žešćoj formi, na mnogobrojnim rock festivalima. Oni su po mnogočemu specifični, prije svega raznolikošću i mnoštvom publike. Njen snažan pritisak sa željom da festivali budu besplatni uglavnom ne nailazi na simpatije organizatora, koji popuštaju tek u najkritičnijim trenucima, što dovodi do spektakularnih scena nediscipline, divljenja i razaranja. Sve ja to pospješeno masovnom histerijom — učinkom rock glazbe na publiku — i popratnim pojavama: drogama, nasiljem, sukobima s policijom i si. Istina, bilo je i izuzetno miroljubivih rock festivala, poput onoga u Woodstocku, no oni su znatno rijeđi. Organizatori najčešće propadaju financijski, Jer festivale makar na silu moraju učiniti besplatnima, te ih u najvećem broju slučajeva prođe volja za daljnjim upuštanjem u rizične pothvate organizacijske prirode. Činjenica je, međutim, da bi rock festivali, oslobođeni scena nasilja i bezobzirnosti, mogli predstavljati ideje zasićena produktima zabavno-glazbenih festivala, što se u nas možda i ne osjeća toliko, no vani postaje sve očitijim. Nezdrava atmosfera što vlada oko tih festivala, afere s pjevačima, skladatelj ima, direktorima, producentima, glasačima, nagradama, žirijima i si. sve to ukazuje na prilično jasno stanje što se krije iza fasade spektakla i •svečanosti, ekskluzivnih modela toaleta, nasmijanih lica i raspjevanih glasova. Kriza ne zahvaća samo festivale popularne glazbe, radi se o općenitijoj pojavi. Sjetimo se dilema oko Bijenala npr, scena na nekim filmskim festivalima u nas i vani, rasprava oko zna­ čajnih izložaba. Sve češća tužna obilježja popularnih manifestacija teško sa mogu izolirati, ali su najočitija na mjestima što smo ih spomenuli. U slučaju da ostanemo bespomoćni pred njima, bolest će se sasvim proširiti a najteže Će je osjetiti dobronamjerna publika, koja je, ipak, najmanje kriva. dražen vrdoljak