Prešućivanje masovnih zločina u Srbiji

Prešućivanje masovnih zločina u Srbiji

Dok su o ustaškim zločinima u vrijeme II svjetskog rata i o logoru Jasenovac do sada ispisane nebrojene stranice na kojima se najčešće manipulira brojevima žrtava, o srpskim logorima u istom razdoblju, jedva da se sporadično, i s vremena na vrijeme progovori. Jedan od tipičnih primjera je stratište Jajinci (u okviru logora Banjica), na kojem je prema raspoloživim podacima pogubljeno između 69.400 i 80.000 ljudi, u logoru Sajmište 47.000 itd.

Ako se već moramo baviti tako morbidnom temom kao što je broj žrtava, onda se neminovno nameće zaključak da je prema svim do sada raspoloživim pokazateljima i podacima, broj žrtava srpskih okupacijskih i kvinsliških snaga na području Srbije, samo na ova dva stratišta, gotovo dvostruko veći od onoga koji je do danas utvrđen za ustaški logor Jasenovac.

Dok su logor Banjica i stratište Jajinci donekle još i poznati široj javnosti, to se ne bi moglo reći za mnoga druga mjesta na kojima su masovno ubijane žrtve od strane srpskih suradnika okupatora i njihovih pomagača, poput logora: Crveni krst; Loznica, Sajmište, Šabac itd.

Philip J. Cohen,* zasigurno spada među najagilnije istraživače kada je u pitanju srpsko manipuliranje povijesnik činjenicama. On, primjerice, u svojoj knjizi (Srpski tajni rat: manipulacije historijom, Sarajevo 1996.), opisuje jedan od monstruoznih načina masovnih pogubljenja, koja su se tijekom Drugoga svjetskog rata često događala na ulicama Beograda, usred dana. Žrtve su, naime, vožene gradom u specijalnom vozilu – gasnoj komori, gdje su na putu do odredišta (odn. mjesta pokapanja ili spaljivanja) polagano gušene plinom, te su skončavale u dugim i teškim mukama. U to vrijeme, ova zločinačka praksa bila je javna tajna, na koju u »slobodarskom Beogradu« nitko nije reagirao.

* Intelektualac židovskog podrijetla koji se (pored Alaina Filkenkrauta i još nekih), na pošten i argumentiran način bori za povijesnu istinu, iako time na sebe navlači gnjev srpskih nacionalista i njihovih istomišljenika.

Jesu li, i u kojoj mjeri ovi zločini bili manji ili bezazleniji od onih koje je činila bilo koja duga strana u sukobima na prostoru tadašnje Jugoslavije?

Načelo humanosti nam govori da je svaka žrtva podjednako vrijedna, neovisno o njezinoj rasnoj, nacionalnoj, vjerskoj, političkoj ili kojoj drugoj pripadnosti.

U kakvoj je nesrazmjeri, pak, prezentiranje ovih zločina i onih koje je počinio ustaški režim u vrijeme NDH (u historiografiji, publicistici, medijima - posebice srpskim i jugoslavenskim), i kako i na koji način je javnost obaviještena o tim činjenicama, poznato je svakom prosječno informiranom građaninu na ovim prostorima.

Daran Bašić