Onima koji vjeruju ne trebaju dokazi, a onima koji ne vjeruju nemoguće je bilo što dokazati.”
Franz Werfell
Svi mi prolazimo kroz život izuzetno teška razdoblja. Netko to zove zadaćom, netko sudbinom, no činjenica je da baš nikome nije uvijek sve sjajno i da se život sastoji od uspona i padova.
Većina proklinje svoju sudbinu i žale se da su „osuđeni na nesreću“, „rođeni pod nesretnom zvijezdom“, „nemaju sreće!“
Da li je zaista istina da se sudbina ne može mijenjati? Da li je istina da netko drugi određuje smjer našeg života ili mi sami upravljamo njime? U kojoj mjeri možemo utjecati na događaje u svom životu i na koji način ih možemo promijeniti, život učiniti boljim?
Kao prvo, tako da mijenjamo sebe. Da utječemo na sebe u svakom dijelu svog života i mijenjamo loše navike u dobre.
„Dobro se dobrim vraća“! „Što više daješ – više dobivaš“!
Dobroga naravno.  Jer mnogi se žale da što više daju, više puta ispadnu budale. No vaga je čudesna naprava. S jedne strane može biti tisuću kg perja, dok se druge strane može biti tisuću kg lubenica. Količina nije ista, ali težina je.
Tako je i u životu, možemo tisuću puta davati, a samo jednom nešto dobiti zauzvrat, ali to što jedanput dobijemo kompenzacija je za sve one dobre stvari koje smo tisuću puta učinili.
Mnogi se žale na to da im život nikako ne uzvraća dobrim. Niti ljudi im ne uzvraćaju.
A kako onda protumačiti činjenicu da postoje mnogi nesretni ljudi koji čitav život teže k tome da imaju djecu, a brak im ipak ostaje neplodan. Zar nije sreća, i dar Božji to što vi imate djecu?
S druge strane, koliko puno ljudi pati zbog bolesti vlastitog djeteta, ili zbog vlastite bolesti, dok drugi istovremeno, zdravi i savršeno sposobni za sve oblike rada, fizičkog i umnog, pate zbog toga što nemaju uspjeha u životu, ne rade, ili im „ne pada s neba nešto dobro, što dugo vremena očekuju!“ A ne vide, da je tu, pokraj njih, njihova najveća sreća.  Imaju svoju obitelj, zdravu djecu, bračnog druga s kojim mogu podijeliti sve dobro i loše. Imaju nekog tko ih može saslušati kad im je najteže.  Na čijem ramenu mogu zaplakati.  Pa i posvađati se ponekad, ako je to potrebno radi rasterećenja svoje duše.
No, kako je to, kad se nemaš s kim posvađati?  Kad nemaš na čijem ramenu zaplakati i nemaš se kome izjadati niti reći bol koju osjećaš. Kako je svima onima koji kroz ovaj život prolaze potpuno sami.
Mnogi imaju obilje materijalnog dobra, i čini im se da su uspjeli u životu. Može li se njihov uspjeh zaista nazvati uspjehom? Veći broj njih, imućnih, do kasno navečer ne vraća se svojim domovima.
Izgubili su nit koja ih je vezala sa obitelji i osjećaju da im ne pripadaju. Često puta bi najradije bili do kasnih noćnih sati u obližnjim kafićima, odmah u blizini doma, ali kući ne idu. Zato jer nemaju osjećaj da je to njihov dom. To je samo njihovo prebivalište, mjesto koje su napunili skupocjenim namještajem, kvalitetnom TV plazmom, stereo uređajima, perzijskim sagovima, umjetničkim slikama. A domu nedostaje duša.
Nedostaje osmijeh na kućnim vratima prilikom ulaska u kuću. Nedostaje toplina koja se osjeti i doživljava u onim siromašnim domovima koji su zadržali onaj stari tradicijski, obiteljski duh okupljanja za stolom i zajedničkim objedom.
Nedostaju nedjeljne šetnje po obližnjim parkovima, zajedničko gledanje crtića sa najmlađim članovima obitelji, kavica sa suprugom, međusobno masiranje leđa ili umornih članaka. Nedostaje razgovor.
Život nam je ispunio neki drugi smisao. Križamo slova u životnoj križaljci i popunjavamo puzzle. Koliko nam još nedostaje novca da kupimo auto bolji od ovog sadašnjeg? Koliko nam još nedostaje novca da namjestimo još jedan, tavanski ili neki drugi stan u svom domu. Ili da kupimo drugi stan ili kuću? Koliko novca nam nedostaje da bi nam bilo dostatno za ovosezonsko skijanje, i na koji način možemo uštedjeti dovoljno novca da bismo mogli otići u neko mondeno ljetovalište na ljetovanje. Zato jer tamo idu svi.
Trend je, da bi smo bili cijenjeni, družiti se sa onima koji slijede trendove, da se krećemo u okolini gdje se kreću i ostali uspješni ljudi, da želimo biti bogati i imati što više.
Često je to imati, zapravo nemati.
Onaj tko je siromašan zavidi bogatijem sloju društva na njegovim skupim automobilima, na skupocjenoj garderobi, lijepo uređenim domovima. Zavide im ponekad i na naočigled bezbrižnom odmoru, i lijepom životu.
Ovaj drugi sloj oduševljen je jednostavnošću i toplinom kojim odišu domovi siromašnijih ljudi. Često si biraju za prijatelje upravo ljude iz ovog sloja jer im najviše nedostaje toplina i obiteljska atmosfera. Preživljavanje i praćenje trenda osiromašuje nam život. Postajemo bogatiji, a zapravo smo svakim danom sve siromašniji.  Ponekad izgubimo i sami sebe na tom putu. Zaboravimo se smijati, veseliti se malim stvarima.
Vjera pomaže čovjeku da ona životna vaga uvijek bude podjednaka na obadvije strane. Pomaže da u pravom trenutku osjeti granicu između potrebe za zaradom zbog zadovoljavanja svakodnevnih potreba i natjecanja u prestižu.
Vjera nam pomaže da;  prvo uvijek dobijemo satisfakciju za sva svoja dobra djela koja smo učinili na našem životnom putu, a s druge strane nam pomaže da sačuvamo onaj unutarnji mir, toliko prijeko potreban ljudima današnjice.
Nije stres uzrok zdravstvenih problema. Niti su problemi razlog bolesti. Najveći problem i pokretač svih bolesti je nedostatak mira koji nam je prijeko potreban da bismo mogli odrađivati naše svakodnevne zadatke i postigli više. A mir možemo sačuvati samo ako imamo vjere.
Vjera nas potiče da zahvaljujući našim dobrim djelima, očuvanju karakternih vjernosti  i međusobnom poštivanju, očekujemo dobro. Da vjerujemo u dobro. A ono u što vjerujemo „dat će nam se!“
Vjera pomiče brda!  Vjera ozdravljuje! Vjera donosi uspjeh na svim područjima života, kako u poslovnom dijelu tako i u obitetljskom.
Ne donosi nam vjera dobro i uspjeh zbog toga što vjerujemo samo u Boga i slijepo se držimo toga. Kad bi samo tako bilo, onda bismo mogli činiti loše stvari, biti loši i iskvareni ljudi, i opet bismo očekivali da zbog svoje vjere u Boga doživljavamo samo dobre stvari.
Vjera donosi i određene obveze.  Obveze se sastoje iz poštivanja karakternih vrijednosti, međusobno poštivanje ljudi oko nas, obitelji i rodbine. Međusobnog pomaganja. Podrške u teškim vremenima. Pružanje ruke onda kad nekog treba povesti, ili dati ruku da nas netko povede u trenucima kad nam je najteže.
Često se znamo buniti da nam je Bog okrenuo leđa. To nije točno. Bog nikad nikom nije okrenuo leđa.
Bog je s nama u svakom trenutku našeg života, od rođenja pa do smrti, i nakon toga. Mi smo, svojim životnim pravilima, načinom života, i gubitkom samog sebe na životnom putu okrenuli leđa Bogu.
Često ga se sjetimo, ali ništa ne dajemo. A ako ništa ne dajemo od sebe, pa čak ni svoju vjeru, kako onda da očekujemo nešto zauzvrat.  Dobivamo li u trgovini nešto ako nismo platili. Možemo li bilo što proizvesti i napraviti ako nismo uložili u materijal.
Tako je i sa Bogom. Za sve što očekujemo ili tražimo od Njega, moramo i dati, uložiti svoju dušu, svoj karakter, načela vjere, ljubav prema ljudima i ljubav prema Bogu. Tek tada možemo očekivati dobre stvari u svom životu.
Često nas povrijede naši bližnji i mi im to veoma zamjeramo. Tko i ne bi?  Pa toliko puta nas je zabolila ružna riječ koju su znali izreći. Previše puta su te riječi izgovarali samo u afektu, ili najčešće izloženi utjecaju okoline koja voli ogovarati, tračati, iznositi neistine, tek toliko da nešto kažu.
Ogovoranje je često glavni sadržaj svakodnevice. Onaj koji ogovara osjeća se dobro jer si ogovaranjem ispunjava vrijeme, naročito besposleni ljudi kojima dan prolazi u analizi ljudi oko sebe.
No ogovarani pati. I to jako. Zato jer nitko nikome ne može biti kritičar. Nitko od nas nije živio u koži onog drugog da bi znao kako bi u istim ili sličnim okolnostima postupio. Zbog toga je pogrešno i osuđivati i ogovarati.
Isto tako, kad se pomirimo s osobom koju smo povrijedili, često puta se pomirimo zbog utjecaja okoline, zbog neke vlastite koristi ili interesa, zbog djece i sl. Pomirimo se, ali ne oprostimo i ne zaboravimo ružne riječi i uvrede. Taj neoprost težak je balast na našoj duši. Još teži je trenutak kad postanemo svjesni činjenice da smo povrijedili nekog tko nije kriv, i tko nije zaslužio sve to što smo izrekli.
Zbog toga je podjednako teško i onom povrijeđenom i onom tko je povrijedio.
Upravo iz tog razloga treba znati oprostiti, okrenuti novu životnu stranicu i usmjeriti svoj pogled prema svijetlim stazama, ali isto tako treba znati i primiti oprost.
U svemu ovome nam pomaže vjera. Sebe zovem praktičnim vjernikom. Dakle, ne onim koji gotovo svakodnevno, a nedjeljom obvezno kleči na crkvenom podu, obilato daje milodar u Crkvu, i svima daje do znanja da vjeruje.
Praktični je vjernik onaj koji u svakom trenutku svog života prakticira vjeru. Kad sretne prosjaka na ulici, ne sudi mu, ne raspravlja o tome zašto on prosi i iz kojih potreba ili razloga, već mu daje prema svojim mogućnostima.
Praktični vjernik ne izruguje se svojim bližnjima zbog nevolja kroz koje prolaze, već im pruži ruku da premoste nesreću u koju su upali.
Praktični vjernik se ne busa u prsa kako je dobar i svake nedjelje se nalazi u crkvi, već svake nedjelje pozove svoje roditelje i roditelje svog supruga na ručak. Ili ih posjeti ako oni ne mogu doći. Ne okreće glavu od svojih bližnjih, pa i roditelja,  kad ih susretne u dvorištu ili negdje u gradu.
Praktični vjernik ne ogovara iza leđa, već svakom u lice kaže što mu je krivo i zajednički rješavaju problem s kojim su se susreli.
Praktični vjernik živi u vjeri u svakom trenutku svog života.
.....Ipak Nam Je Leci U GROB SVOJE OHOLOSTI_SVE BRZO PROPLAZI,ALI Ljubav NIKADA NE UMIRE...A DANAS Je Govoriti Nekome,Bezvrijedno!!???V&C_CANADA!!!